Des livres, rien que des livres. Alignés sur les étagères. Empilés au sol.Entassés sur le moindre coin de table. Toutes les pièces en regorgent. A peine la place de circuler.C'est ici, dans cet appartement bourgeois du 16e arrondissement de Paris, que Pierre-Emmanuel Dauzat a installé son bureau. Ici qu'il travaille face à son ordinateur, douze à quatorze heures par jour, à lire, traduire et préfacer les livres des autres et à écrire les siens. Le soir, il n'a qu'à traverser la rue pour rentrer chez lui. "Ma vie sociale est réduite au minimum", reconnaît-il.
A bientôt 50 ans, Pierre-Emmanuel Dauzat est l'un des traducteurs français les plus demandés.[...]
Polyglotte ? Pierre-Emmanuel Dauzat balaie le qualificatif d'un revers de main. Il ne parle aucune des langues qu'il traduit. "Même en anglais, je suis incapable de dire deux mots, assure-t-il. A part le latin et le grec, je n'ai jamais appris aucune langue étrangère. La plupart de mes contrats, je les ai signés sans connaître le moins du monde la langue que j'allais traduire. Il suffit qu'un éditeur me convainque de l'intérêt d'un livre pour que j'accepte de relever le défi. Vous ne pouvez pas imaginer dans quel état de tension je suis quand je me mets à travailler sur un texte auquel je ne comprends rien..."[...]
Sa méthode est toujours la même : allergique aux grammaires, il préfère s'"immerger" dans des dictionnaires et des livres en édition bilingue. Généralement, il ne lit pas à l'avance l'ouvrage qu'il doit traduire : "C'est indispensable pour garder une forme de spontanéité dans la traduction." Seul principe, il commence par traduire la fin : "J'ai une telle angoisse de la mort que je préfère me débarrasser de la fin dès le début", explique-t-il. [...] Ce "besoin vital de (s')exiler dans la langue des autres", il dit l'éprouver depuis toujours. | Knjige, samo knjige. Poredane na policama. Naslagane po podu. Nagomilane na svakom kutku stola. Prepune su ih sve prostorije. Gotovo nema mjesta za prolazak. Upravo je ovdje, u ovom otmjenom stanu u pariškom 16. arondismanu, Pierre-Emmanuel Dauzat smjestio svoj ured. Ovdje radi na svom računalu dvanaest do četrnaest sati dnevno: čita, prevodi, piše predgovore za tuđe knjige te piše vlastite knjige. Navečer samo treba preći ulicu kako bi se vratio kući. „Moj je društveni život sveden na minimum“, priznao je. U dobi od gotovo 50 godina, Pierre-Emmanuel Dauzat jedan je od najtraženijih prevoditelja za francuski jezik. [...] Poliglot? Na to Pierre-Emmanuel Dauzat odmahuje rukom. Ne govori niti jedan od jezika s kojih prevodi. „Čak niti na engleskom ne mogu reći dvije riječi“, ustvrdio je. „Osim latinskog i grčkog, nikada nisam naučio nijedan strani jezik. Većinu ugovora sam potpisao bez ikakvog znanja jezika s kojega sam trebao prevoditi. Dovoljno je da me izdavač uvjeri u interes knjige da bih prihvatio izazov. Ne možete zamisliti pod kakvim sam pritiskom kada počinjem raditi na tekstu u kojemu ništa ne razumijem...“ [...] Njegova je metoda uvijek ista: alergičan na pravopis, radije se „udubi“ u rječnike i dvojezična izdanja knjiga. U pravilu neće prethodno pročitati djelo koje treba prevesti: „To je nužno kako bi se očuvao određeni oblik spontanosti u prijevodu.“ Njegovo je jedino načelo da počinje s prevođenjem završetka: „Sama pomisao na smrt ispunjava me takvom tjeskobom da mi je draže odmah se riješiti završetka“, pojasnio je. [...] Kaže da oduvijek osjeća tu „prijeku potrebu za pribjegavanjem jeziku drugih“. |